Možemo li komunicirati s Onom stranom?
Dok sam studirala naučnu kliničku hipnozu imala sam utisak, da je hipnoza prije svega alat s kojim se može osloboditi podsvijest i stvarati nove dobre navike. Tijekom moga rada moje se iskustvo s hipnozom brzo mijenjalo. Došli bi klijenti, koji su u tijekom naše seanse sasvim neočekivano i po prvi put u životu, u svojim hipnozama osjetili blizinu Anđela, ili voljenih preminulih osoba. Nakon takvih susreta, oni bi bili ushićeni, presretni i ispunjeni. Ponekad bi se mi uzubuđeno povjeravali: ‘Znate, ja nisam nikada vjerovala u to… ali sada ovo je toliko bilo moćno, ja više ne mogu sumnjati…’ Smiješkom sam prihvaćala čuđenje svojih klijenata, koji su fizički otkrivali stvarnost koja nadilazi naše zemaljsko, a puna je ljubavi i u isto vrijeme pruža toliku podržku i pomoć. Iako su neki ljudi po prvi put osjećali i u čuđenju prihvaćali te divne dimenzije koje su se otvarale, bilo mi je drago da mogu dijeliti svijet koji je meni bio toliko drag jer sam i sama od malih nogu bila duboko povezana sa svojim Anđelima i Božanskom Ljubavlju, pa mi se činilo potouno prirodnim, da su ti divni nevidljivi pomagači dolazili za vrijeme ovih naših hipnotičkih seansi i pomagali mojim klijentim u našem radu. Sve više i više postojala sam svjesna, koliko ljubavi i podrške nam pruža ta druga strana, i da je itekako moguće povezati se s njom.
Pomoć voljenih duša
Sjećam se jedne žene kojoj je umrla majka i nazvala me, sa strepnjom u glasu: ‘Molim vas, nemojte misliti da sam izgubila razum’, rekla mi je. ‘Ja sam direktorica farmaceutske kompanije, vrlo sam racionalan čovjek, odgajana sam, pa znate, s puno logike, ali sada kad mi je umrla majka’, slijedio je dubok uzdah, i znala sam da joj niz obraze teku suze, dok je nastavljala: ‘I sada je osjećam, skoro pa je mogu i vidjeti, onako kakva je bila…. danas na primjer, kao da je tu uz mene, i dala mi je poticaj da vas potražim i nazovem’. Zastala je, znala sam i intuitivno osjetila, da se plaši postaviti iduće pitanje: ‘Recite’, bodrila sam je. ‘Možete li mi putem hipnoze pomoći, da se povežem sa svojom majkom, možda je čak i vidim, dok sam… ovaj, pa dok sam u hipntičkom transu?’ konačno se usudila izgovoriti to pitanje. Odmah je skoro bez daha nastavila: ‘Mada je nikada do sada nisam bila u hipnozi znate, ali osjećam da bih na takav način mogla još jednom vidjeti svoju majku…’ Neko smo vrijeme razgovarale o njezinom odnosu s majkom (bio je pun ljubavi u potpore), o njezinim osjećajima i bliskosti koju su dijelile i na kraju se dogovorile za seansu, u kojoj ćemo ‘pokušati’ i vidjeti je li moguće da se poveže sa svojom umrlom majkom. Iduće nedelje, u kasno sunčano popodne, žena je stigla u moj ured. Lijepa, eleganta poslovna žena, s dubokim urezima tuge u obrazu, ali divinih, sjajnih očiju. Odmah smo osjetile toplinu koja nas je spojila, između nas je protekla divna energija, i vrlo brzo naša je seansa počela. Nakon samo nekoliko minuta već sam i sama osjetila toplinu oko glave, dignutu vibraciju, i kao da je prostor ispunila ugodna topla i lagano autoritativna pristutnost. Mogla sam jasno čuti poruku: ‘j+Ja sam njezina majka, dovela sam je k vama, jer radite sa svijetlošću. Moja kći treba dokaz, da sam i dalje živa, kao što to vi i znate’.
U tom trenutku na dvorištu se začulo dječje smijanje, pa zvuk klavira, a onda ženski glas koji je uzviknuo: ‘Tišina!’. Odjedanput sve je utihnulo.
U sobu je kroz mekane bijele zavjese provirila zraka svjetlosti, a mojoj klijentici su klizile suze niz obraze. Znala sam, dok je ona ovako ležala u hipnotičkom transu, da se susrela sa svojom majkom, i pustila sam da njihov intimni momenat teče koliko god je potrebno. Nakon nekog vremena, ponovo sam osjetila njezinu majku, koja mi je prišla velikom ljubaznom svjetlošću i prešla preko moje glave. ‘Kada vas pita jesam li uz nju, recite ‘Otiđite zajedno u Pariz i uživajte zajedno u tom putovanju’. Nježno me je obgrlila svijetlim zagrljajem, zahvalila mi se, i polako se energija u sobi promijenila, a ja sam počela klijenticu lagano vraćati iz transa. U trenutku kada je otvorila oči, bile su još ijajnije, sjale su, kao da joj se čitava Duša otvorila. Gledala je u mene s osmijehom: ‘Sigurna sam da je bila mama tu, vidjela sam je, rekla mi je da ništa od toga nije moja mašta, da me voli…’ Nekoliko trenutaka smo ostale u tišini, dozvoljavajući da se cijelo iskustvo polako integrira u nju. Nakon nekoliko trenutaka polako se okrenula meni: ‘Jeste li čuli dječje glasove i kada je majka povikala tišina?’ Klimula sam glavom. ‘ A klavir? To je meni znak, da je uistinu i bila tu. Znate, kad sam bila djevojka i učila poslijepodne za ispite, majka bi izašla na balkon naše kuće, kad god bi susjedna djeca bila preglasna i viknula im: ‘Tišina’! A ja bih nekada u pauzi svirala klavir , da opustim misli od učenja… majka bi sjedila i slušala me, uživajući zajedno sa mnom. A danas smo obje čule, to je bio njezin glas’.
Ispričala mi je o svojim studenskim danima, kako joj je njezina majka kuhala i brinula se o njoj, govoreći samo ti uči, to je najbitnije… osjećala sam veliku ljubav koju su dijelile, dok je pričala o tim sjećanjima s majkom. Kada je već bila na vratima, ponovo sam osjetila prisutnost majčine Duše. Svjetlo me je nježno pogurnulo: ‘Reci joj za Pariz’. Stajala sam na vratima, i duboko udahnula, nije ugodno kada misliš da si čuo Dušu, koja želi prenijeti poruku, a ti ne želiš da ispadne pretjerano… Kako god, snašla sam se: ‘Putujete li u Pariz?’ pitala sam što sam ležernije mogla. Širom je ovtorila oči: ‘Kako znate?’, i s osmjehom ustvrdila: ‘Mama vam je rekla!’ Sada mi je bilo puno lakše dodati drugi dio: ‘Da, i predložila je da vam kažem da ćete zajedno uživati na tom putu’. ‘Znate’, ponovno je imala suze u očima: ‘Moja me je majka kada sam bila mlada, vodila na prvo putovanje u Pariz. Ona je obožavala Pariz, i umjetnost, pa muzeje, pa restorane. Nisam bila godinama, a sada tek kad je majka umrla na poslu je iskrsnula suradnja s Francuzima i trebam otići u Pariz idući tjedane. Sada sve shvaćam’, nasmijala se, zagrlila me i otišla.
Nekoliko mjeseci kasnije, dobila sam njezin poziv. Bila je blaga, smirena i vrlo ozbiljna. Htjela je ponovno doći, ovaj put jer ima osjećaj da je došlo vrijeme za oproštaj, ali također je izrazila osjećaj krvinje, i nije bila sigurna bi li se njezina majka složila s time. Napravile smo dogovor za našu iduću seansu.
Ovaj put došla je potupono promijenjena žena, bila je mirna, opuštena, blagog izraza na licu. ‘Bilo je čarobno otići u Pariz, obišla sam s majkom sva naša mjesta, i fizički je osjećala do te razine da sam morala paziti, da ne bih na glas razgovarala s njom’, smijeh je ispuno moj radni prostor. ‘Kad pomislim, da sam prije nego što sam vas nazvala imala strah od hipnoze i komunikacije s majkom, a sada je to bilo tako normalno, prirodno i jednostavno’, nastavila je: ‘Sve se događalo s toliko sinkroniciteta, da sam znala da mi majka pomaže, čas sam je čula, čas osjetila, a onda se njezina brižnost prelila u divne energije koje su me prekrivale kao plašt. Cijelo vrijeme je bilo predivno. Čak su i sastanci bili vrhunski. Poslije mog povratka nastavila sam komunicirati s njom, čak smo i neke stvari iz prošlosti raščistile, očistile i pustile da odu… Nekad je znala biti tako stroga, sad je htjela da joj oprostim… Ni kada sam se vratila iz Pariza naša komunikacija nije prestajala, samo nekako je s vremenom sve slabija, imam osjećaj, a u isto vrijeme osjećam se krivom zbog toga, da bih je trebala pustiti… samo ne znam što bi mama rekla…čini li mi se, ili i ona tako želi…’ Ponovo sam osjećala blizinu tog svjelosnog bića, Dušu njezine majke kako odobrava kćerinu želju. a možda čak i prirodnu potrebu iz autonomnosti.
Objasnila sam joj, da kada je Duša već prešla u Svjetlost, ona sama postaje dio velikog oceana Ljubavi, i više nema osobnog ega, pa teško da bi se mogla ljutiti, ako je prošao period intenzivnog druženja s voljenima koju su ostali iza nje. Objasnila sam joj da sada, kada joj nije više toliko potrebna blizina majke, da je prirodan proces da osjeća želju da krene dalje: ‘To ne znači, da majka nije više s vama’, objasnila sam joj, ‘već da jednostavno, u obilju svjetlosti ostaje prisutna, dopuštajući vama da odradite svoj život dalje kao individualno biće’. U tom trenutku ptica je sletjela na prozor i počela cvrkutati. Smiješile smo se jedna drugoj dok samo se pripremale na ulazak u hipnotički trans. Ponovo sam osjetila toplu prisutnost svjeltosnog bića koje je blizu i pomaže da dignemo vibracije, kao bismo mogle uspostaviti jasnu i čistu komunikaciju.
Naša je seansa ovaj put bila još dublja, i prije nego što smo počele obje smo osjećale prisutnost njezine majke, tako da jednom kada smo već bile u sensi, nije bilo dvojbe, da je s nama. U isto smo vrijeme obje osjetile kako njezina majka ulazi u naše energetsko polje. U viziji koja se otvorila pred nama ugledala sam njezinu majku kako grli svoju kćer i na neki su se svoj, njima vrlo blizak način pozdravile. ‘Tu sam, ali ti sada kreni dalje, to je prirodno tako’, bila j nježna poruka, koja je vibrirala u cijelom našem prostoru. Ostavila sam ih još neko vrijeme, kao da su telepatski razgovarale i izmjenjivale energiju, misli i osjećaje u tom procesu, dok sam osjećala blisku prijatnu virbaciju njihovih duhovnih vodiča koji su podržavali cijeli proces.
U trentuku kada su se pozdravile, njezina je majka nježno proširila svoju energiju, digla u visinu, i energija u prostoru ponovno se lagano promjenila. Duhovni su vodiči javili da se naša seansa završava. Dok se polako budila iz hipnotičkog trasa, bila je mirna, opuštena i pribrana: ‘Tako se osjećam oslobođenom’, bilo je prvo što mi je rekla, dok se smiješila lagano. ‘Kako je čudno, prvi sam vam put došla jer sam se osjećala krivom što i dalje trebam majku, da je privučem, da je uz mene, i da je trebam. A sada sam se osjećala krivom baš zbog toga jer sam osjećala da je došlo vrijeme, da krenem dalje, samostalno, i danas mi je mama potvrdila da je to bio i njezin potjecaj, da me bodri da sada krenem u svoj život i da ga živim punim plućima. Na kraju mi je još rekla: ‘Ovdje je cijeli zemaljski život kao jedan dan, vidimo se, a sada otiđi i uživaj u životu!’
Polako smo se uz razgovor i nas dvije pozdravljale, i dok me je zagrlila, zahvalila mi je riječima: ‘Prije svega ovog, majčine smrti i ovih susreta s njom, nisam nikad ni pomislila da je to moguće. Sada imam potpuno novu dimenziju postojanja, sada znam da onaj svijet postoji, da je živ i da me čeka. Baš zbog toga osjećam veću želju da u ovom životu odradim sve što sam si zadala. Hvala vama i vašim pomagačima da ste mi to omogućili’. Zagrlile smo se, i dok je od odlazila čula sam pticu na prozoru kako je odletjela.
[shareaholic app=”share_buttons” id=”15676918″]
Blog Objave
Od Tjela do Uma… i sve do Duše
Nakon mnogih godina terapuetskog rada s klientima, imala sam priliku vidjeti, osjetiti i doživjeti emocije ljudi kad su svladali dugogodišnja...
Svrha Duša: Zašto postojimo?
Možemo li komunicirati s Onom stranom?
