232019Jun
Maske – Poslednja barijera do Duše

Maske – Poslednja barijera do Duše

Znam, iz vlastitog iskustva, koliko je moćna želja u ljudskoj prirodi, da zaživimo sretan, lijep i ispunjen život. Svatko ima pravo na život u kojem se ujutro budi u osjećaj mira, ispunjenost i radosti. Svatko ima pravo da se njegovo tijelo i duša osjećaju spokojno, da može razmišljati lijepe misli i da je u mogućnosti da se raduje životu.

Međutim, na žalost dosta ljudi ne živi takvim životom. Mogli bi, jer nazvan izgleda kao da imaju sve, i kada kažem sve, mislim, imaju sve uslove za sretan život. Ljudi koji njih posmatraju izvana pomislili bi da imaju sretan život, i poneki ljudi njima čak i zavide.

Međutim, kada sjednu ispred mene, ti naizgled sretni ljudi, iskreno mi se ispovijedaju i otkriju duboke unutrašnje boli, koje nose u sebi. Uspješan manager, koji zarađuje mnogo novaca, putuje po Europi i ima prelijepu ženu, noću ne spava zbog stresa i briga, za koje zna (jednim djelom sebe) da su neosnovani strahovi. Žena koja je veoma poštovana naučnica, u svom srcu nosi nesnosnu tugu jer je izgubila voljenu osobu i ne može da otopi led koji je u njenim grudima. Nije se smijala već godinama. Bračni par koji jedri svetom, i zarađuje novac radeći svoje poslove iz ‘snova’ svako malo potpuno gubi komunikaciju, jer se u njima bude bolna sjećanja iz djetinjstva koja postaju okidači koji između njih stvaraju ponor tišine, hladne, guste i opasne. Znaju da ako ubrzo ne ”učine nešto” njihov je inače predivan odnos, u ozbiljnoj opasnosti. Njezina najbolja prijateljica zavidi njim na intimnom odnosu o kojem sanja, i u svojim ciljevima stavila je njihov odnos kao ideal. Taj par si ne usuđuje podijeliti svoje probleme sa prijateljima jer se boje da ih neće nitko razumjeti, kamo li njima moči pomoči. I ovo su samo neke od životnih priča koje svatko na svoj način nosi u sebi.

A život (koji mnoge od mojih klijenata zna da zaboli), ili ga smatraju promjenljivim, pa i čak do njega osjećaju eksistencialni strah… taj isti život, kao da čeka da izađemo iz ‘bolnih okova prošlosti’ i uđemo u čudesnost i ljepotu koja se nalazi tu pored nas, čekajući da je osvijestimo, uđemo u nju i zaživimo opušteno i sretno.

I ponekad se pitam, dali je moguće da smo u raju, koji je negdje tu pored nas i oko nas… ali ga ne vidimo jer smo pojeli jabuku koja nas je istjerala iz tog raja, i kada smo ‘pojeli’ tu grešnu jabuku – jabuku (po)grešnih ‘uvjerenja’ koja su ušla u naše živote kada smo bili najranjiviji i nismo ni znali kako da se izborimo sa tim uvjerenjima, izgubili smo raj….

Da bismo se zaista oslobodili, potrebna je bezuvjetna hrabrost. Ona proizlazi iz unutrašnje odluke da ovako više ne možemo, nećemo i ne želimo dalje. Ta je hrabrost sila, koja nas tjera da tražimo izlaz, i da se ne bojimo kada ugledamo ‘sjene’ naše prošlosti. U nizu godina ovog rada, koji oslobađa naše podsvijesti, naše unutrašnje dijete, naše duše, naše snove , naše živote… vidjela sam mnogo. Zapanjujuće je koliko samo snage živi u ljudskom biču, u nama svima.

U svom radu, u svojim programima puno puta vidjela sam hrabre ratnike svjetlosti, ljude koji su skidali svoje maske, hrabro gledali u prošlost, osjećali bol spoznaje od kuda su došli svi ti ‘negativni programi’, osjećaji i uvjerenja…Stajali su u bezvremenskom prostoru i sa bezuvjetnom ljubavlju prigrlili svoje sjene, tamne kutke podsvijesti i osvijetlili ih. U tom stanju bezuvjetne ljubavi, koju smo zajedno ‘vježbali’ kroz vrijeme, sada u tim najtežim momentnima iscjeljenja njihove su sjene, i bolne uspomene dobile toliko svjetlosti koliko je potrebno da se njima zauvijek vrate izgubljeni komadići duše. To je integracija, to je put ka jedinstvu, jer koliko god mi svi željeli biti jedno sa božanskim, prvo se treba nama vratiti svaki dio nas koji je bio jednom davno, negdje na putu naših života izgubljen. Šamani to zovu ‘vračanje duše’. I slažem se, to je daleko iznad psihoterapeutskog procesa, to jeste transcendentalno iskustvo, koje je jako živo, moćno i iznad svega fizičkog: kada osjetiš da se ti vratio izgubljeni djelić tebe, i sada osjećaš onu puninu koju ti može dati samo tvoja izvorna svjetlost.

Hvala svim hrabrim ratnicima svjetlosti, koji ste zajedno sa mnom išli i idete tim putem, u saznanju da je najveći rat koji trebamo pobijediti taj koji se nalazi u nama i našim sjenkama prošlosti. O, da i ono na kraju tunela, jeste svjetlost koja čeka da nas zagrli. Neke već jeste a neke će za nekoliko trenutaka, jer čak ovaj život samo je trenutak u vječnosti.